Početak...

Kada govorimo o muzičkom žanru poznatim pod imenom 'salsa' pozivamo se na jednog od najviše interpretiranih i podcijenjenih ritmova. Ovo se događa iz mnogih razloga, uključujući često i neprikladno korištenje te riječi kao i prevelika eksploatacija tog pojma za komercijalne svrhe. Kada pogledamo malo unatrag i osvrnemo se malo na te ritmove, možemo vidjeti da je ta kreacija dio jedne velike slagalice u kojoj svaki igra svoju važnu ulogu.

1950 je bila dekada kada je stapanje jazz i karipske muzike bila na vrhuncu. Jedan od najpoznatijih i najuspješnijih bandova tog vremena bili su ''Machito y sus Afro Cubans'' koje je osnovao Mario Bauza, muzičar s Kube koji je došao u New York tridesetih godina. 1947. taj band je efektivno spasio Palladium koji je u tom periodu bio u 'padu' iako je to bila najstarija plesna dvorana u New Yorku. Kada su 'Machito y sus Afro Cubans' počeli tamo svirati svake nedjelje, na organiziranim plesnim večerama za latino američku populaciju, plesni podij kapaciteta od 2000 ljudi bio je ponovno popunjen. Uspjeh afro cubanske muzike bio je toliko velik da se u toj godini ništa drugo nije slušalo. Druge isto tako uspješne grupe bile su Tito Puenteove i Tito Rodriguezove.

1950-ih godina proizašli su drugačiji latin ritmovi kao što su latin jazz, Enrique Jorrinova Cha Cha Cha i novi Bolero stil 'teeling' što je bio značajan pomak za latin muzičare. Sada su počeli preuzimati vodeću ulogu u borbi protiv rasizma i stavova svijesti raznih klasa, koju zaslužuju iskazivajući svoj potencijal i na pozornici. Najpoznatiji od svih ritmova bio je 'son' koji se pojavio u 20'ima i utjecao na gotovo svaki od latin ritmova od tog trenutka na dalje. Utjecaj kubanske glazbe u 50'ima bio je neusporediv.

Iako je bilo i drugih važnih i visoko kvalitetnih glazbenih razvitka, oni su ostali izolirani u usporedbi sa kubanskom glazbom. Ni jedna druga zemlja nije posjedovala jedinstvene uvjete koji su bili princip 'hothouse' za glazbenu produkciju tog razdoblja. Iako su kubanski ritmovi, osobito 'the son', bili brzo prihvaćeni od drugih karipskih zemalja, koji su dijelili slično kulturno nasljedstvo i društvene okolnosti.

Zahvaljujući latin jazz bandovima, odvila se promjena u instrumentaciji latin glazbe. U puhačkoj sekciji (trombon, truba i saksofon) i u ritmičkoj sekciji ( klaviri i dupli bass) bili su očuvani, ali je postojala radikalna promjena u perkusiji. Bubnjeve su zamijenili bongosi, tumba i timbal. Originalni 'son' septeti koji su uvijek koristili bongose i tumbu koje uveo Amrsenio Rodriguez 30'ih godina. Timbal koji je do tada bio korišten samo u kubanskim plesovima nije se upotrebljavao za salsu sve dok nije postao hit 70-ih godina. Postao je značajan kada je Tito Puente osnovao svoj vlastiti band i koristio taj instrument za nadovezivanje tumba i bongosa na ostale perkusije.

U to vrijeme, taj kubansko stilski instrument, bio je također upotrjebljen u više tradicionalnim Charanga grupama. Dok je u isto vrijeme timbal, koji je već dao osobit zvuk kubanskoj glazbi, tržio osobitu ulogu u jazz glazbi. Ali je u New Yorku, korištenje tog instrumenta bilo znatno modificirano. Charange su postale popularne nakon 1958; najviše zahvaljujući 'Jose Fajardo y sus estrellas'. Taj žanr postao je važan utjecaj u stvaranju Pachange kroz sljedeću dekadu.

Prvog siječnja vladajući režim Batiste na Kubi bio je prebačen na Fidela Castra, koji je uveo komunizam godinu dana kasnije. Amerikanci su postavili blokadu na otoku koji im je donio potpunu izolaciju. To je prouzročilo masovnu emigraciju muzičara s Kube u Ameriku. Zadnji ritmovi izvedeni od tih kubanskih muzičara, miješana s egzistirajućom glazbom od drugih latino emigranata iz Puerto Rico, Dominikanske Republike i Venezuele, i interpretirani od jazz bandova tog razdoblja, kao što su Eduardo Davidsonove Pachange, uživali su kratkotrajni uspjeh.

Do 1964. budućnost jazz bandova i Pachange nije bila svjetla. Do toga je došlo zbog još jedne krize u Palladiumu, čiju su licencu za likere suspendirali. Bandovi su sada bili prisiljeni smanjivati broj članova zbog nedostatka velikih prostora, kako bi svirali u manjim klubovima. To je stvorilo nove glazbene tendencije koji su zauzvrat pridonijeli ideji salse za sljedeću dekadu.

U prvoj polovici 60-tih godina, zbog političkih i socijalnih razmirica, latino muzika pretrpila je nekoliko padova. Među tim razmiricama bilo je i ubojstvo predsjednika Kennedy-a, američka invazija na Santo Domingo i pokret afroamerikanaca u Južnoj Americi. Za vrijeme tog razdoblja, Beatlesi koji su se pojavili u New Yorku masovno su „zavladali“ svojom popularnošću. Kada je engleska pop glazba zasjenila sve ostalo u to vrijeme, problemi su rasli u latin glazbi. Kuba sama po sebi više nije bila „igralište“ srednje američke klase, već je umjesto toga postala komunistički neprijatelj u želji za svojom svjetlijom budućnosti, no više puta je obeshrabrena.

U međuvremenu je latinska izdavačka kuća,' La Alegre' izdala album novog i jedinstvenog zvuka zvanog 'la perfecta'. Pijanist Eddie Palmieri koji je organizirao i kompozirao većinu pjesama, odrastao je u Bronxu koji je bio pod utjecajem jazza. Grupa koja je snimala album sastojala se od dva trombona, piana, duplog basa, tumbe, bonga, sa svojom karakteristikom pri upotrebi trombona u potpunoj izolaciji od ostatka ansambla. Kao rezultat, Eddie Palmieri utjecao je na svu modernu latin glazbu koja se pojavila poslije njega. Element koji bi danas karakterizirao salsu tada se pojavio. Tromboni u Eddijevoj glazbi stvorili su jak zvuk, pun dubokih eksplozivnih tonova koji je utjecao na tadašnju glazbu. Susjedne zemlje u kojima je latinoamerička populacija živjela, su njegovale i voljele tu glazbu odakle njihovi stanovnici potječu, jer je ta glazba govorila o njihovom svijetu, latinoamerički emigranti su konačno pronašli glas kojim mogu iskazati grubu stvarnost svojih života.

Ljudi iz latino-američke zajednice u New Yorku su bili uglavnom Portorikanci, iako je bilo i Panamianaca, Kolumbijaca i Kubanaca koji su doselili u 60-im godinama. Sve te karipske zemlje koje su dijelile kulturne vrijednosti, pokušale su povezati svoje ljude, a latinska glazba se u to vrijeme stvarala u New Yorku.

Dok je salsa dospjela na visoku razinu popularnosti, muzičari koji su okusili uspjeh 50-ih godina, poricali su da salsa, kao jedna vrsta glazbe uopće postoji. Također se mora spomenuti da je puno kubanskih muzičara izjavilo da salsa sa novim aranžmanima više nije ona stara kubanska glazba, a neki čak govore da je to samo marketinška reklama.

U 70-im godinama taj popularni urbani osjećaj koji povezuje glazbu i latino-američku populaciju u New Yorku, proširio se kroz cijelo područje Kariba, iako oni nikada nisu iskusili umišljenost Havane i Sjeverne Amerike u 50'ima. Muzika tog doba više je reflektirala komotno poboljšane aspekte života u oba mjesta. Iako je u današnje vrijeme moguće prihvatiti 'salsu' kao komercijalno stvorenu riječ, nije moguće odstupati od njezine autentičnosti kao muzičkog fenomena koje ona i predstavlja.

Komercijalna eksplozija salse dogodila se 1975, koja je donijela pozitivne i negativne rezultate. Sa jedne strane, salsa je postala svjetski poznata, a sa druge smisao koji je predstavljala, postao je iskrivljen, iako se u to doba stvorila sama riječ. Korisno je razjasniti, da ono što karakterizira salsu nije moguće točno konkretizirati. Njezina glavna muzička podloga je 'the son' koji je samo dio njenih mnogih segmenata. Salsa danas, muzička je formula koja je pretvorila i ujedinila raskošnost ritmova i predstavlja latinoameričke sredine specifičnog razdoblja.